taman preko puta,
srce mi,a i noga
međ* ruine stare često zaluta.
selu na sramotu,
meni na divotu.
napušteno,urušeno,
mahovinom,
lozom, bršljanom obraslo,
tako privlačno,
tako mistično,
tako magično.
od tamo odjekuje
ptičji pjev,
i susjedovom pjetlu
kvari jutarnji ...
no , jutros je
pjesma što se
orila bila
bučna,gruba,cviljava,
i bez da sam
kroz prozor virnula,
naslutila sam što
se događa...
sva sila mašinerije
i ljudstva,
u sat,dva
gotovo da je sravnila
ono što se gradilo desetljećima...
selu na čast,
meni na žal.
čiji li će pjev
jutrima
buditi snena ,
rumena lica
,hoće li ga uopće biti!?
hoće li me fazan
iz grma još koji
puta preplašiti!?
šipak grančicom svojom ogrebati?
i hoću li onako
zamišljena
još koji puta
čuti kašalj starog lolana,
i ženu na oknu vidjeti,
kako ga čeka,
da se vrati i
sa kola svojih
susjedu šalu dobaci,
kušlec dragoj svojoj
na lice stavi...
